1 A Agripa reèe Pavlu: dopušta ti se da govoriš sam za se. Onda Pavle pruživši ruku odgovaraše:
2 Za sreæu svoju držim, care Agripa! što se danas pred tobom odgovaram za sve što me potvoraju Jevreji,
3 A najviše što znam da ti poznaješ sve Jevrejske obièaje i prepiranja. Zato te molim da me poslušaš milostivo.
4 Moje dakle življenje od mladosti, koje je isprva bilo meðu narodom mojijem u Jerusalimu, znadu svi Jevreji.
5 Kako me znadu isprva, ako hoæe posvjedoèiti, da po poznatoj jeresi naše vjere življeh farisejski.
6 I sad stojim pred sudom za nadanje obeæanja koje Bog obreèe ocevima našijem,
7 Kome se svi dvanaest koljena našijeh jednako dan i noæ služeæi nadaju da æe doæi. Za ovo nadanje optužen sam, care Agripa, od Jevreja.
8 Šta? zar vi mislite da se ne može vjerovati da Bog mrtve podiže?
9 Tako i ja mišljah da mi valja mnoga zla èiniti protiv imena Isusa Nazareæanina,
10 Kao što i uèinih u Jerusalimu; i mnoge od svetijeh ja zatvorah u tamnice, primivši vlast od glavara sveštenièkijeh; i kad ih ubijahu, pristajah na sud.
11 I po svijem zbornicama muèeæi ih èesto, nagonjah da hule na Isusa; i odviše mrzeæi na njih gonjah ih tja i do tuðijeh gradova.
12 Za koje iduæi u Damask s vlašæu i zapoviješæu od glavara sveštenièkijeh,
13 U podne, care, vidjeh na putu s neba svjetlost veæu od sijanja sunèanoga, koja obasja mene i one što iðahu sa mnom.
14 A kad mi svi padosmo na zemlju, èuh glas gdje govori meni i kazuje Jevrejskijem jezikom: Savle! Savle! zašto me goniš? Teško ti je protivu bodila praæati se.
15 A ja rekoh: ko si ti, Gospode? A on reèe: ja sam Isus, kojega ti goniš;
16 Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se za to javih da te uèinim slugom i svjedokom ovome što si vidio i što æu ti pokazati,
17 Izbavljajuæi te od naroda Jevrejskoga i od neznabožaca, kojima æu te poslati,
18 Da im otvoriš oèi da se obrate od tame k vidjelu i od oblasti sotonine k Bogu, da prime oproštenje grijeha i dostojanje meðu osveæenima vjerom mojom.
19 Zato, care Agripa! ne bih nepokoran nebeskoj utvari;
20 Nego najprije onima koji su u Damasku i u Jerusalimu, potom i po svoj zemlji Jevrejskoj, i neznabošcima propovijedah da se pokaju, i da se obrate k Bogu èineæi djela dostojna pokajanja.
21 Zato me Jevreji uhvatiše u crkvi i šæahu da me raskinu.
22 Ali dobivši pomoæ Božiju stojim do samoga ovog dana, i svjedoèim i malom i velikom, ne kazujuæi ništa osim što proroci kazaše da æe biti, i Mojsije:
23 Da æe Hristos postradati, i da æe biti prvi iz vaskrsenija mrtvijeh i propovijedati vidjelo narodu Jevrejskome i neznabošcima.
24 A kad on ovo odgovaraše, reèe Fist velikijem glasom: zar luduješ, Pavle? Mnoge te knjige izvode iz pameti.
25 A on reèe: ne ludujem, èestiti Fiste, nego rijeèi istine i razuma kazujem.
26 Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno; jer ne vjerujem da mu je što od ovoga nepoznato; jer ovo nije bilo u uglu.
27 Vjeruješ li, care Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ.
28 A Agripa reèe Pavlu: još malo pa æeš me nagovoriti da budem hrišæanin.
29 A Pavle reèe: molio bih Boga i za malo i za mnogo da bi ne samo ti nego i svi koji me slušaju danas bili takovi kao i ja što sam, osim okova ovijeh.
30 I kad on ovo reèe, usta car i sudija i Vernikija, i koji sjeðahu s njima,
31 I otišavši razgovarahu se meðu sobom govoreæi: ovaj èovjek nije uèinio ništa što zaslužuje smrt ili okove.
32 A Agripa reèe Fistu: ovaj èovjek mogaše biti pušten da ne reèe da hoæe k æesaru. I tako sudija namisli da ga pošlje k æesaru. |
